jesen
Gledam kako pada.
Pada tiho, lako,
među braću svoju,
odavna što leže.
Smežuran i žut,
od stoletnog iskustva,
list.
Njegovo je prošlo,
ja sam jošte zelen.
S njim će tiho zamret
neka davna pesma,
nekog drugog vetra,
što donosi šapat
o njemu
do mene.
Jednom kada i ja
budem lako prhno,
kada i ja budem
da ne budem više,
dal će tad i zamnom,
neki mlad, zelen i neuk
pitat
Šta je bio,
i čemu
svi njegovi dani,
svi vetri i kiše,
i stoletna znanja.
Dal poslednji let k ništavilu samom,
dole ispod granja
od početka samog
surov beše cilj
1 Komentari |
0 Trekbekovi
